SMISAO: Bhagavad-gītā se ustvari završava sa sedamnaestim poglavljem. Osamnaesto je poglavlje dodatni, sažeti prikaz tema o kojima je bilo riječi ranije. U svakom poglavlju Bhagavad-gīte Gospodin Kṛṣṇa naglašava da predano služenje Svevišnje Božanske Osobe predstavlja krajnji cilj života. To je sažeto objašnjeno u osamnaestom poglavlju kao najpovjerljiviji put znanja. U prvih šest poglavlja, naglašava se predano služenje: yoginām api sarveṣām… „Najbolji od svih yogīja ili transcendentalista je onaj tko uvijek misli na Mene." U sljedećih šest poglavlja, Gospodin govori o čistom predanom služenju, njegovoj prirodi i djelatnostima, a u posljednjih šest poglavlja opisuje znanje, odricanje, svjetovne i transcendentalne djelatnosti i predano služenje. Zaključeno je da sve djelatnosti trebaju biti povezane sa Svevišnjim Gospodinom, predstavljenim riječima oṁ tat sat, koje upućuju na Viṣṇua, Vrhovnu Osobu. Treći dio Bhagavad-gīte pokazuje da je krajnja svrha života predano služenje i ništa drugo. To je bilo dokazano navođenjem izjava prethodnih ācārya i Brahma-sūtre, odnosno Vedānta-sūtre. Neki impersonalisti misle da imaju isključivo pravo na znanje Vedānta-sūtre, ali Vedānta-sūtra je namijenjena razumijevanju predanog služenja, jer je njezin tvorac i poznavatelj sam Gospodin. To je bilo opisano u petnaestom poglavlju. U svakom spisu, svakoj Vedi, cilj je predano služenje. To je objašnjeno u Bhagavad-gīti.

Kao što je u drugom poglavlju bio izložen pregled čitavog sadržaja, tako je u osamnaestom poglavlju izložen sažeti prikaz svih uputa. Istaknuto je da je cilj života odricanje i dostizanje transcendentalnog položaja iznad utjecaja triju guṇa materijalne prirode. Arjuna želi jasnije shvatiti dvije istaknute teme Bhagavad-gīte, odricanje (tyāgu) i red odricanja (sannyāsu) i zato pita za značenje tih dviju riječi.

U ovom su stihu važne dvije riječi kojima je oslovljen Svevišnji Gospodin – Hṛṣīkeśa i Keśi-niṣūdana. Hṛṣīkeśa je Kṛṣṇa, gospodar svih osjetila, koji nam uvijek može pomoći da dostignemo mir uma. Arjuna Ga moli da sve ukratko izloži na takav način da može zadržati svoju staloženost. On još ima neke sumnje, a sumnje se uvijek uspoređuju s demonima. Zato oslovljava Kṛṣṇu kao Keśi-niṣūdanu. Među demonima koje je Gospodin ubio, Keśī je bio najopasniji. Arjuna sada očekuje da Kṛṣṇa ubije demona sumnje.

SMISAO: Djelatnosti koje se vrše radi stjecanja rezultata moramo odbaciti. To je uputa Bhagavad-gīte. Ali djelatnosti koje vode k naprednom duhovnom znanju ne bismo trebali odbaciti. To će biti objašnjeno u sljedećim stihovima. U vedskoj su književnosti propisani razni procesi vršenja žrtvovanja radi ostvarivanja određene svrhe. Neka se žrtvovanja vrše radi dobivanja dobrog sina ili uzdizanja na više planete, ali žrtvovanja utemeljena na željama trebamo odbaciti. No žrtvovanja namijenjena pročišćenju srca ili napredovanju u duhovnom nauku ne bismo trebali odbaciti.

SMISAO: Mnoge su djelatnosti opisane u vedskoj književnosti predmeti rasprave. Na primjer, rečeno je da se životinja može ubiti u žrtvovanju, ali neki tvrde da je ubijanje životinja odvratno. Premda je u vedskoj književnosti preporučeno ubijanje životinja u žrtvovanju, smatra se da životinja nije ubijena jer u žrtvovanju dobiva novi život. Katkada ubijena životinja dobiva novi životinjski oblik, a katkada biva odmah uzdignuta do ljudskog oblika života. No među mudracima postoje različita mišljenja. Neki kažu da se ubijanje životinja treba potpuno izbjegavati, dok drugi kažu da je to, za određeno žrtvovanje, dobro. Gospodin sada osobno razjašnjava sva ta različita mišljenja o žrtvenim djelatnostima.

SMISAO: Iako postoje različita mišljenja o odricanju, Svevišnja Božanska Osoba, Śrī Kṛṣṇa, ovdje daje Svoj sud, koji trebamo prihvatiti kao konačan. Napokon, Vede su različiti zakoni koje je donio Gospodin. Gospodin je ovdje osobno nazočan i Njegova se riječ treba prihvatiti kao konačna. On kaže da se sud o procesu odricanja treba donijeti na temelju guṇa materijalne prirode u kojima se ono vrši.

SMISAO: Yogīji trebaju vršiti djelatnosti koje unapređuju ljudsko društvo. Postoji mnogo procesa pročišćenja koji uzdižu ljudsko biće do duhovnog života. Na primjer, smatra se da je obred vjenčanja, zvan vivāha-yajña, jedno od tih žrtvovanja. Treba li sannyāsī, koji je prihvatio red odricanja i koji je prekinuo sve obiteljske odnose poticati ljude da izvrše obred vjenčanja? Gospodin ovdje kaže da nijedno žrtvovanje namijenjeno ljudskoj dobrobiti nikada ne bi trebalo odbaciti. Svrha je vivāha-yajñe (obreda vjenčanja) reguliranje ljudskoga uma kako bi postao smiren za duhovni napredak. U većini slučajeva čak bi i osobe u redu odricanja trebale ohrabriti ljude da izvrše vivāha-yajñu. Sannyāsīji se nikada ne bi trebali družiti sa ženama, ali to ne znači da mladić u nižem stadiju života ne bi trebao prihvatiti ženu u obredu vjenčanja. Sva su propisana žrtvovanja namijenjena dostizanju Svevišnjega Gospodina. Zato ih u nižim stadijima života ne bi trebalo izbjegavati. Slično tome, davanje milostinje namijenjeno je pročišćenju srca. Ako se milostinja daje odgovarajućim osobama, kao što je bilo opisano, vodi osobu k naprednom duhovnom životu.

SMISAO: Iako su sva žrtvovanja pročišćavajuća, ne bismo trebali očekivati rezultate od takvih djelatnosti. Drugim riječima, sva žrtvovanja namijenjena materijalnom napretku u životu trebamo odbaciti, ali ne bismo trebali prestati vršiti žrtvovanja koja pročišćavaju naše postojanje i uzdižu nas na duhovnu razinu. Sve što vodi k svjesnosti Kṛṣṇe mora se poticati. U Śrīmad-Bhāgavatamu također je rečeno da se svaka djelatnost koja vodi k predanom služenju Gospodina treba prihvatiti. To je najviše mjerilo religije. Gospodinov bhakta treba prihvatiti svaku vrstu djelatnosti, žrtvovanja ili davanja milostinje koja mu može pomoći u predanom služenju Gospodina.

SMISAO: Čovjek se mora odreći djelatnosti namijenjenih stjecanju materijalnog zadovoljstva, ali djelovanje koje ga uzdiže na razinu duhovnih djelatnosti, kao što je kuhanje za Svevišnjega Gospodina, nuđenje hrane Gospodinu i uzimanje ponuđene hrane, preporučuje se. Rečeno je da osoba u redu odricanja ne bi smjela kuhati za sebe. Takvo je kuhanje zabranjeno, ali kuhanje za Svevišnjega Gospodina nije zabranjeno. Slično tome, sannyāsī može izvršiti obred vjenčanja kako bi pomogao svom učeniku da napreduje u svjesnosti Kṛṣṇe. Ako se osoba odrekne takvih djelatnosti, smatra se da djeluje u guṇi tame.

SMISAO: Osoba svjesna Kṛṣṇe ne bi trebala prestati zarađivati novac, iz straha da vrši plodonosne djelatnosti. Ako zahvaljujući svom radu može uložiti novac u svjesnost Kṛṣṇe ili ako ustajući rano ujutro može napredovati u svojoj transcendentalnoj svjesnosti Kṛṣṇe, ne bi trebala odustati zbog straha ili zato što smatra takve djelatnosti mukotrpnim. Takvo je odricanje u guṇi strasti. Rezultat je strastvenog rada uvijek bijedan. Ako se osoba odrekne rada u tom duhu, nikada neće dobiti rezultat odricanja.

SMISAO: Propisane dužnosti se moraju obavljati s tim stavom. Trebamo djelovati bez vezanosti za rezultat; ne smijemo se poistovjećivati s onim što radimo. Čovjek svjestan Kṛṣṇe, koji radi u tvornici, ne poistovjećuje se s poslom kojim se ondje bavi, niti se druži s radnicima iz tvornice. On jednostavno radi za Kṛṣṇu, a kad se odrekne rezultata za Kṛṣṇu, postupa transcendentalno.

SMISAO: Onaj tko je svjestan Kṛṣṇe, ili utemeljen u guṇi vrline, ne mrzi osobe ili stvari koje uznemiravaju njegovo tijelo. Djeluje na pravom mjestu i u pravo vrijeme, ne plašeći se neugodnih posljedica svoje dužnosti. Takva je osoba utemeljena u transcendenciji. Smatra se da je najinteligentnija i da je nadišla sve sumnje u svoje djelatnosti.

SMISAO: U Bhagavad-gīti rečeno je da čovjek nikada ne može prestati raditi. Zato se onaj tko radi za Kṛṣṇu i ne uživa u plodonosnim rezultatima, tko sve nudi Kṛṣṇi, istinski odriče. Mnogi članovi Međunarodnog društva za svjesnost Kṛṣṇe rade veoma naporno u svojim uredima, tvornicama ili drugim radnim mjestima i svu zaradu daju društvu. Takve su veoma napredne duše sannyāsīji i utemeljene su u redu odricanja. Ovdje je jasno opisano kako se i u koju svrhu trebamo odreći plodova rada.

SMISAO: Osoba svjesna Kṛṣṇe, koja djeluje sa znanjem o svom odnosu s Kṛṣṇom, uvijek je oslobođena. Zato nakon smrti ne mora uživati ili ispaštati rezultate svojih djela.

SMISAO: Netko može postaviti pitanje: „Budući da svaka djelatnost mora imati neku posljedicu, kako to da osoba svjesna Kṛṣṇe ne uživa niti ispašta posljedice djelovanja?" Gospodin navodi filozofiju Vedānte da bi pokazao kako je to moguće. On kaže da svaka djelatnost ima pet uzroka. Onaj tko želi postići uspjeh u svim djelatnostima treba uzeti u obzir tih pet uzroka. Sāṅkhya znači stablo znanja, a Vedānta je izvorno stablo znanja, koje prihvaćaju svi vodeći ācārye. Čak i Śaṅkara prihvaća Vedānta-sūtru kao takvu. Zato trebamo potražiti savjet takvog autoriteta.

Vrhovni je upravitelj Nad-duša. U Bhagavad-gīti rečeno je: sarvasya cāhaṁ hṛdi sanniviṣṭaḥ. Nad-duša navodi svako živo biće na određenu vrstu djelovanja, podsjećajući ga na djela koja je činilo u prošlosti. Djela učinjena u svjesnosti Kṛṣṇe po Njegovoj naredbi ne donose posljedice, ni u ovom ni u idućem životu.

SMISAO: Riječ adhiṣṭhānam odnosi se na tijelo. Duša unutar tijela djeluje kako bi ostvarila rezultate djelovanja i zato je poznata kao kartā, „djelatelj". U śrutiju je rečeno da je duša poznata kao poznavatelj i djelatelj. Eṣa hi draṣṭā sraṣṭā (Praśna Upaniṣada 4.9). To je potvrđeno u Vedānta-sūtri stihovima jño 'ta eva (2.3.18) i kartā śāstrārthavattvāt (2.3.33). Djelatnosti se vrše osjetilima, kojima duša djeluje na razne načine. Svaka pojedina djelatnost zahtijeva različit napor, ali sve djelatnosti ovise o volji Nad-duše, koja prebiva u srcu kao prijatelj. Svevišnji je Gospodin vrhovni uzrok. U takvim okolnostima onaj tko djeluje svjesno Kṛṣṇe, po savjetu Nad-duše u srcu, prirodno nije vezan svojim djelatnostima. Osoba potpuno svjesna Kṛṣṇe ne snosi krajnju odgovornost za svoja djela. Sve ovisi o vrhovnoj volji Nad-duše, Svevišnje Božanske Osobe.

SMISAO: Riječi „dobro" i „loše" veoma su značajne u ovom stihu. Dobra su djela ona koja se vrše u skladu s propisanim pravilima spisa, a loša ona kojima se krše pravila i načela spisa. Ali za potpuno ostvarenje svakoga djela potrebno je ovih pet čimbenika.

SMISAO: Budalasta osoba ne može shvatiti da Nad-duša prebiva u njezinu srcu kao prijatelj i upravlja njezinim djelovanjem. Premda su materijalni uzroci mjesto, djelatelj, napor i osjetila, konačni je uzrok Svevišnja Božanska Osoba. Zato ne bismo trebali vidjeti samo četiri materijalna uzroka, već i vrhovni pokretački uzrok. Onaj tko ne vidi Svevišnjeg smatra sebe djelateljem.

SMISAO: U ovom stihu Gospodin objašnjava Arjuni da njegova želja za uzdržavanjem od borbe nastaje iz lažnoga ega. Arjuna je mislio da je djelatelj, ali nije uzeo u obzir vrhovno odobrenje, iznutra i izvana. Ako ne znamo za vrhovno odobrenje, kakva je korist od naših djelatnosti? Ali onaj tko zna instrumente djelovanja, sebe kao djelatelja i Svevišnjeg Gospodina kao vrhovnog odobravatelja, uvijek savršeno postupa. Takva osoba nikada nije u zabludi. Osobno djelovanje i odgovornost nastaju iz lažnoga ega i bezbožnosti ili nedostatka svjesnosti Kṛṣṇe. Onaj tko djeluje svjesno Kṛṣṇe, po nalogu Nad-duše ili Svevišnje Božanske Osobe, čak i ako ubija, ne ubija. Takva osoba nikada ne podliježe utjecaju posljedica takvoga postupka. Vojnik koji ubije po zapovijedi časnika ne biva podvrgnut suđenju, ali ako ubije na vlastitu odgovornost, sud će ga sigurno osuditi.

SMISAO: Postoje tri vrste poticaja za svakidašnje djelovanje: znanje, predmet znanja i poznavatelj. Instrumenti djelovanja, sama djelatnost i djelatelj nazivaju se elementima djelovanja. Svaki postupak bilo kojeg ljudskog bića sadrži ove elemente. Prije početka djelovanja postoji neki poticaj, koji se naziva nadahnućem. Svaka odluka koju osoba donese prije početka djelovanja predstavlja suptilni oblik djelovanja. Nakon toga ona se provodi u djelo. Osoba se najprije mora podvrći psihološkim procesima mišljenja, osjećanja i htijenja i to se naziva poticaj. Nadahnuće za djelovanje koje potječe od spisa ne razlikuje se od onoga koje svojom naredbom pruža duhovni učitelj. Kad postoji nadahnuće i djelatelj, djelo se provodi uz pomoć osjetila i uma, koji je središte svih osjetila. Sveukupnost elemenata djelovanja naziva se akumulacijom rada.

SMISAO: U četrnaestom poglavlju bile su potanko opisane tri guṇe materijalne prirode. U tom je poglavlju bilo rečeno da guṇa vrline vodi k prosvjetljenju, guṇa strasti k materijalizmu, a guṇa neznanja k lijenosti i nemarnosti. Sve guṇe materijalne prirode vezuju osobu i nisu izvori oslobođenja. Živo je biće uvjetovano čak i u guṇi vrline. U sedamnaestom poglavlju bili su opisani različiti procesi obožavanja koje vrše različite vrste ljudi pod utjecajem različitih guṇa materijalne prirode. U ovom stihu Gospodin kaže da želi govoriti o različitim vrstama znanja, djelatnosti i djelatelja pod utjecajem tri materijalne guṇe.

SMISAO: Osoba koja vidi jednu duhovnu dušu u svakom živom biću, bez obzira je li polubog, ljudsko biće, životinja, ptica, zvjer, vodena životinja ili biljka, posjeduje znanje u guṇi vrline. U svim živim bićima prebiva duhovna duša, iako dobiva različita tijela u skladu sa svojim prethodnim djelovanjem. Kao što je bilo opisano u sedmom poglavlju, uzrok očitovanja životne sile u svakom je tijelu viša priroda Svevišnjega Gospodina. Zato je opažanje više prirode, životne sile, u svakom tijelu, opažanje u guṇi vrline. Životna je energija neuništiva, iako su tijela uništiva. Razlike se opažaju zbog tijela. Budući da u uvjetovanom životu postoje razni oblici materijalnog postojanja, čini se da je životna sila podijeljena. Takvo impersonalističko znanje predstavlja oblik samospoznaje.

SMISAO: Shvaćanje da je materijalno tijelo živo biće i da s uništenjem tijela svjesnost također biva uništena naziva se znanjem u guṇi strasti. Prema tom znanju, tijela se razlikuju jedno od drugog zbog razvoja različite vrste svijesti; ne postoji duša koja očituje svjesnost. Samo je tijelo duša i ne postoji duša odvojena od tijela. Pobornici takva znanja smatraju svjesnost privremenom ili smatraju da ne postoje individualne duše, već sveprožimajuća duša koja je puna znanja, a ovo je tijelo očitovanje privremenog neznanja. Neki od njih misle da individualna duša transcendentalna prema tijelu ili vrhovna duša ne postoje. Sva takva shvaćanja smatraju se tvorevinama guṇe strasti.

SMISAO: „Znanje" običnog čovjeka uvijek je u guṇi tame ili neznanja, jer se svako živo biće u uvjetovanu životu rađa u guṇi neznanja. Onaj tko ne razvije znanje primajući ga od autoriteta ili spisa, posjeduje znanje ograničeno na tijelo. Takva osoba ne mari za djelovanje u skladu s uputama spisa. Za nju je Bog novac, a znanje zadovoljavanje tjelesnih prohtjeva. Takvo znanje nema veze s Apsolutnom Istinom. Ono je manje-više kao znanje običnih životinja: znanje o jedenju, spavanju, branjenju i razmnožavanju. Takvo je znanje ovdje opisano kao tvorevina guṇe tame. Drugim riječima, znanje o duhovnoj duši transcendentalnoj prema tijelu naziva se znanjem u guṇi vrline, znanje koje svjetovnom logikom i umnom spekulacijom stvara razne teorije i učenja tvorevina je guṇe strasti, a znanje koje se odnosi samo na održavanje tjelesne udobnosti naziva se znanjem u guṇi neznanja.

SMISAO: Dužnosti različitih redova i staleža propisane vedskim spisima koje se obavljaju bez vezanosti ili polaganja prava vlasništva i stoga bez ljubavi ili mržnje, u svjesnosti Kṛṣṇe za zadovoljstvo Svevišnjega, bez zadovoljavanja vlastitih osjetila ili samoga sebe, nazivaju se djelima u guṇi vrline.

SMISAO: Za naša djela moramo odgovarati državi ili predstavnicima Svevišnjega Gospodina koji se zovu Yamadūte. Neodgovorno je djelovanje razorno, jer uništava načela propisana u spisima. Često se temelji na nasilju i donosi nesreću drugim živim bićima. Takve neodgovorne djelatnosti vrše se na temelju osobnog iskustva. To se naziva iluzijom. Sve takve iluzorne djelatnosti tvorevine su guṇe neznanja.

SMISAO: Osoba svjesna Kṛṣṇe uvijek je transcendentalna prema guṇama materijalne prirode. Ništa ne očekuje od rezultata dužnosti koje su joj povjerene, jer je nadišla lažni ego i ponos. Ipak uvijek s poletom obavlja svoju dužnost do kraja. Ne obazire se na nevolje koje je pretrpjela i uvijek je puna poleta. Ne mari za uspjeh ili neuspjeh; jednaka je i u sreći i u nesreći. Takva osoba djeluje u guṇi vrline.

SMISAO: Čovjek je previše vezan za određenu vrstu rada ili rezultate, jer je previše vezan za materijalizam ili dom i ognjište, ženu i djecu. Takav se čovjek ne želi uzdignuti na višu razinu života. Jedino želi ovaj svijet učiniti materijalno što udobnijim. Obično je veoma pohlepan te misli da je sve što je postigao trajno i da to nikada neće izgubiti. Takav čovjek zavidi drugima i spreman je počiniti bilo kakvo zlodjelo kako bi zadovoljio osjetila. Zato nije čist i ne mari je li njegova zarada poštena ili nepoštena. Veoma je sretan ako postigne uspjeh u svojim djelatnostima i nesretan kada je neuspješan. Takva osoba djeluje u guṇi strasti.

SMISAO: U spisima je propisano kako trebamo djelovati. Oni koji ne mare za takve naredbe vrše zabranjene djelatnosti. Takve su osobe obično materijalisti i djeluju pod utjecajem guṇa prirode, a ne po naredbama spisa. Nisu ljubazne, obično se lukavo ponašaju i vješto vrijeđaju druge. Veoma su lijene; čak i ako imaju neku dužnost, ne obavljaju je pravilno i odlažu je za poslije. Zato izgledaju mrzovoljno. Sve odgađaju i ono što se može učiniti za jedan sat otežu godinama. Takve osobe djeluju u guṇi neznanja.

SMISAO: Nakon što je objasnio tri vrste znanja, predmeta znanja i poznavatelja, u skladu s guṇama materijalne prirode, Gospodin sada na isti način objašnjava inteligenciju i odlučnost djelatelja.

SMISAO: Djelovanje u skladu s naredbama spisa naziva se pravṛtti ili dolično djelovanje. Djelatnosti koje nisu u skladu s naredbama spisa ne bismo trebali vršiti. Onaj tko ne zna naredbe spisa zapleće se u djelovanje i posljedice djelovanja. Moć razlučivanja utemeljena na inteligenciji nalazi se u guṇi vrline.

SMISAO: Inteligencija u guṇi neznanja uvijek djeluje na suprotan način nego što bi trebala. Prihvaća religije koje nisu prave religije, a odbacuje istinsku religiju. Ljudi u neznanju smatraju veliku dušu običnim čovjekom i prihvaćaju običnog čovjeka kao veliku dušu. Istinu smatraju neistinom, a neistinu istinom. U svim djelatnostima slijede pogrešan put; zato je njihova inteligencija u guṇi neznanja.

SMISAO: Yoga je proces kojim se može shvatiti Nad-duša. Osoba koja postojano i odlučno usmjerava svoju svjesnost na Vrhovnu Dušu, usredotočujući svoj um, život i osjetilne djelatnosti na Svevišnjega, djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe. Ta je vrsta odlučnosti u guṇi vrline. Riječ avyabhicāriṇyā veoma je značajna, jer pokazuje da osobe koje djeluju u svjesnosti Kṛṣṇe ni jedna druga djelatnost nikada ne odvraća s puta.

SMISAO: Svaka osoba koja uvijek žudi za plodonosnim rezultatima religijskih ili gospodarskih djelatnosti, čija je jedina želja zadovoljavanje osjetila i čiji su um, život i osjetila time obuzeti u guṇi je strasti.

SMISAO: Ne bismo trebali zaključiti da osoba u guṇi vrline ne sanja. Ovdje „san" znači pretjerano spavanje. Sanjanje je uvijek prisutno; i u guṇi vrline i u strasti i u neznanju. Spavanje je prirodna pojava, ali oni koji ne mogu izbjeći pretjerano spavanje, koji ne mogu odbaciti ponos na uživanje u materijalnim predmetima, koji uvijek sanjaju o vlasti nad materijalnim svijetom i čiji su život, um i osjetila time zaokupljeni, posjeduju odlučnost u guṇi neznanja.

SMISAO: Uvjetovana duša uvijek iznova pokušava uživati u materijalnoj sreći. Tako žvače već prožvakano, ali katkada, za vrijeme takvog uživanja, biva oslobođena materijalne zapletenosti, družeći se s velikom dušom. Drugim riječima, uvjetovana je duša uvijek zaokupljena nekom vrstom zadovoljavanja osjetila, ali kad zahvaljujući dobrom društvu shvati da je takvo uživanje samo uzastopno kušanje iste stvari, budi svoju svjesnost Kṛṣṇe i ponekad biva oslobođena uzastopnog kušanja takozvane sreće.

SMISAO: U potrazi za samospoznajom moramo slijediti mnogo pravila i propisa kako bismo ovladali umom i osjetilima i usredotočili um na jastvo. Svi su ti postupci veoma teški, gorki kao otrov, ali ako slijedeći propise postignemo uspjeh i uzdignemo se na transcendentalni položaj, počet ćemo piti pravi nektar i uživati u životu.

SMISAO: Kad se mladić i djevojka sretnu, osjetila nagone mladića da gleda djevojku, da je dodirne i ima spolni odnos. Na početku to može biti veoma ugodno za osjetila, ali na kraju, ili nakon izvjesnog vremena, postaje kao otrov. Oni se razdvajaju ili rastavljaju, jadikuju, tuguju itd. Takva je sreća u guṇi strasti. Sreća koja nastaje iz dodira osjetila s predmetima osjetila uvijek je uzrok nesreće. Takvu sreću trebamo na svaki način izbjegavati.

SMISAO: Onaj tko uživa u lijenosti i spavanju zacijelo je u guṇi tame, neznanja. Osoba koja nema pojma kako treba postupati, također je u guṇi neznanja. Za osobu u guṇi neznanja sve je iluzija. Ne postoji sreća, ni na početku ni na kraju. Osoba u guṇi strasti može na početku iskusiti neku vrstu prolazne sreće, a na kraju nesreću, ali za osobu u guṇi neznanja postoji samo nesreća, i na početku i na kraju.

SMISAO: Gospodin ovdje sažeto opisuje utjecaj triju guṇa materijalne prirode u cijelom svemiru.

SMISAO: Kao što je bilo rečeno u petnaestom poglavlju, sva su živa bića odvojeni sastavni djelići Svevišnjega Gospodina. Tako je Svevišnji Gospodin podrijetlo svih živih bića. To je potvrđeno u Vedānta-sūtri – janmādy asya yataḥ. Prema tome, Svevišnji je Gospodin izvor života svakog živog bića. U sedmom poglavlju Bhagavad-gīte bilo je rečeno da Svevišnji Gospodin Svojim energijama, izvanjskom i unutarnjom, prožima sve. Zato Ga trebamo obožavati zajedno s Njegovim energijama. Vaiṣṇave obično obožavaju Svevišnjega Gospodina zajedno s Njegovom unutarnjom energijom. Njegova je izvanjska energija iskrivljeni odraz unutarnje energije. Izvanjska je energija pozadina, ali Svevišnji Gospodin se u obliku Svoje potpune ekspanzije, Paramātme, nalazi svuda. On je Nad-duša svih polubogova, svih ljudskih bića, svih životinja, svega. Zato trebamo znati da smo kao sastavni djelići Svevišnjega Gospodina dužni služiti Svevišnjeg. Svatko treba predano služiti Gospodina, potpuno svjestan Kṛṣṇe. To je preporučeno u ovom stihu.

Svatko treba misliti da mu je njegovo zanimanje dodijelio Hṛṣīkeśa, gospodar osjetila. Plodovima svoga rada treba obožavati Svevišnju Božansku Osobu, Śrī Kṛṣṇu. Ako uvijek mislimo na taj način, potpuno svjesni Kṛṣṇe, onda ćemo Gospodinovom milošću postati svjesni svega. To je savršenstvo života. Gospodin kaže u Bhagavad-gīti (12.7): teṣām ahaṁ samuddhartā. Svevišnji Gospodin osobno preuzima brigu o oslobođenju takvog bhakte. To je najviše savršenstvo života. Ako služimo Svevišnjeg Gospodina, bez obzira na svoje zanimanje, dostići ćemo najviše savršenstvo.

SMISAO: Dužnosti pojedinih staleža propisane su u Bhagavad-gīti. Kao što je već bilo razmotreno u prijašnjim stihovima, dužnosti brāhmaṇe, kṣatriye, vaiśye i śūdre propisane su u skladu s njihovim guṇama prirode. Ne bismo trebali oponašati tuđu dužnost. Čovjek kojeg po prirodi privlače djelatnosti śūdra ne bi trebao lažno tvrditi da je brāhmaṇa, iako se možda rodio u obitelji brāhmaṇa. Treba djelovati u skladu sa svojom prirodom. Nijedna djelatnost nije odvratna, ako se vrši u službi Svevišnjega Gospodina. Propisana je dužnost brāhmaṇe zacijelo u guṇi vrline, ali ako osoba nije po prirodi u guṇi vrline, ne bi trebala oponašati propisane dužnosti brāhmaṇe. Kṣatriya, pripadnik upravnog staleža, mora obavljati toliko mnogo mrskih dužnosti; kṣatriya mora biti nasilan kako bi ubio neprijatelje i ponekad mora lagati zbog diplomacije. Takvo nasilje i dvoličnost prate političke događaje, ali od kṣatriye se ne očekuje da ostavi svoju dužnost i pokuša obavljati dužnosti brāhmaṇe.

Trebamo djelovati za zadovoljstvo Svevišnjega Gospodina. Na primjer, Arjuna je bio kṣatriya i nije se htio boriti sa svojim protivnicima. Ali ako se takva borba vodi za Kṛṣṇu, Svevišnju Božansku Osobu, ne trebamo se plašiti degradacije. Dok trguje, trgovac katkada mora lagati da bi zaradio. Ako to ne učini, možda neće ništa zaraditi. Trgovci ponekad kažu: „Dragi moj kupče, na tebi neću zaraditi", ali trebamo znati da bez zarade ne mogu opstati. Zato, kad trgovac kaže da nema nikakve zarade, trebamo znati da laže. No trgovac ne bi trebao misliti da mora napustiti svoje zanimanje zato što mora lagati i da mora prihvatiti poziv brāhmaṇe. To nije preporučeno. Ako netko svojim radom služi Svevišnju Božansku Osobu, nije važno je li kṣatriya, vaiśya ili śūdra. Čak i brāhmaṇe, koji vrše različite vrste žrtvovanja, katkada moraju ubijati životinje, jer se u takvim obredima katkada žrtvuju životinje. Slično tome, ako kṣatriya obavljajući svoju dužnost ubije neprijatelja, ne čini grijeh. To je bilo podrobno objašnjeno u trećem poglavlju. Svaki čovjek treba djelovati za Yajñu, Viṣṇua, Svevišnju Božansku Osobu. Sve djelatnosti koje se vrše radi osobnog zadovoljavanja osjetila uzrokuju ropstvo. Možemo zaključiti da svatko treba djelovati u skladu s guṇama prirode koje je stekao i odlučiti da time ispuni isključivo vrhovnu nakanu Svevišnjega Gospodina.

SMISAO: U uvjetovanom životu sve su djelatnosti okaljane guṇama materijalne prirode. Čak i ako je netko brāhmaṇa, mora izvoditi žrtvovanja u kojima se ubijaju životinje. Kṣatriya se, bez obzira na svoju pobožnost, mora boriti protiv neprijatelja. Ne može to izbjeći. Trgovac, bez obzira na svoju pobožnost, mora ponekad prikriti zaradu kako bi održao trgovinu ili mora katkada poslovati na crnoj burzi. Te su stvari potrebne; ne mogu se izbjeći. Śūdra, čak i ako služi lošeg gospodara, mora izvršiti naredbu gospodara, čak i kad je riječ o nečemu što se ne bi smjelo činiti. Unatoč tim nedostacima, čovjek treba nastaviti obavljati propisane dužnosti, jer su rođene iz njegove vlastite prirode.

Ovdje je naveden veoma lijep primjer. Iako je vatra čista, stvara dim, ali ne postaje zbog toga nečista. Čak i ako u vatri postoji dim, vatra se smatra najčistijim elementom. Ako netko želi ostaviti djelatnosti kṣatriye i prihvatiti zanimanje brāhmaṇe, nije siguran da u zanimanju brāhmaṇe ne postoje neugodne dužnosti. Stoga možemo zaključiti da u materijalnom svijetu nitko ne može biti potpuno oslobođen nečistoća materijalne prirode. S tim u vezi, primjer vatre i dima veoma je prikladan. Kad zimi sklonimo kamen s vatre, ponekad dim uznemirava oči i druge dijelove tijela, ali ipak moramo koristiti vatru, unatoč uznemiravajućim okolnostima. Stoga ne bismo trebali ostaviti naše prirodno zanimanje zbog uznemiravajućih elemenata, već trebamo odlučno služiti Svevišnjega Gospodina, obavljajući svoju dužnost u svjesnosti Kṛṣṇe. To je razina savršenstva. Kad se bavimo određenim zanimanjem za zadovoljstvo Svevišnjega Gospodina svi nedostaci toga zanimanja bivaju pročišćeni. Kad se rezultati rada pročiste i povežu s predanim služenjem, osoba može savršeno vidjeti u sebi jastvo i to je samospoznaja.

SMISAO: Trebamo uvijek smatrati sebe sastavnim djelićem Svevišnjeg Gospodina i misliti da nemamo pravo na uživanje u rezultatima svoga rada. To je pravo odricanje. Budući da smo sastavni djelići Svevišnjega Gospodina, u rezultatima našeg rada mora uživati Svevišnji Gospodin. To je svjesnost Kṛṣṇe. Onaj tko djeluje svjesno Kṛṣṇe pravi je sannyāsī, osoba u redu odricanja. Zahvaljujući takvom mentalitetu osjeća zadovoljstvo, jer djeluje za Svevišnjeg. Zato nije vezan ni za što materijalno. Naviknut je da uživa samo u transcendentalnoj sreći koja potječe od služenja Gospodina i ni u čemu drugome. Smatra se da je sannyāsī oslobođen svih posljedica prošlih djela, ali osoba svjesna Kṛṣṇe automatski dostiže to savršenstvo, čak i bez prihvaćanja takozvanog reda odricanja. To se stanje uma naziva yogārūḍha, odnosno savršena razina yoge. Kao što je bilo potvrđeno u trećem poglavlju – yas tv ātma-ratir eva syāt: onaj tko nalazi zadovoljstvo u sebi ne plaši se posljedica svoga djelovanja.

SMISAO: Gospodin objašnjava Arjuni kako može dostići najvišu razinu savršenstva jednostavno obavljajući svoju dužnost za Svevišnju Božansku Osobu. Vrhovna razina Brahmana dostiže se jednostavno odricanjem od rezultata rada za zadovoljstvo Svevišnjega Gospodina. To je proces samospoznaje. Pravo savršenstvo znanja leži u dostizanju čiste svjesnosti Kṛṣṇe. To će biti objašnjeno u idućim stihovima.

SMISAO: Onaj tko se inteligencijom pročistio održava sebe u guṇi vrline. Tako vlada umom i uvijek ostaje u transu. Nije vezan za predmete osjetilnog zadovoljstva i djeluje bez vezanosti i mržnje. Takva nevezana osoba prirodno voli život na osami, ne jede više nego što je potrebno i vlada djelatnostima svoga tijela i uma. Nema lažni ego, jer ne misli da je tijelo, niti se želi udebljati i postati snažna, prihvaćanjem brojnih materijalnih stvari. Budući da nema tjelesno shvaćanje života, nije lažno ponosna. Zadovoljna je svime što joj se milošću Gospodina ponudi i nikada se ne ljuti u odsutnosti osjetilnog zadovoljstva, niti se trudi da stekne predmete osjetila. Tako, kad se potpuno oslobodi lažnoga ega, gubi vezanost za sve materijalne stvari. To je razina samospoznaje Brahmana, zvana brahma-bhūta. Onaj tko se oslobodio materijalnog shvaćanja života postaje smiren i ne može biti uznemiren. To je opisano u Bhagavad-gīti (2.70):

„Želje dolaze kao što se rijeke ulijevaju u ocean, koji se uvijek puni vodom, ali ostaje miran. Samo onaj tko nije uznemiren neprestanim tijekom želja može dostići mir, a ne onaj tko nastoji zadovoljiti takve želje."

SMISAO: Za impersonalista je dostizanje razine brahma-bhūta, jedinstva s Apsolutom, posljednja riječ. Ali personalist ili čisti bhakta mora dalje napredovati kako bi se posvetio čistom predanom služenju. To znači da je osoba koja služi Svevišnjeg Gospodina s čistom predanošću već dostigla oslobođenje, zvano brahma-bhūta ili jedinstvo s Apsolutom. Bez sjedinjavanja sa Svevišnjim, Apsolutom, ne možemo služiti Svevišnjega. U apsolutnom shvaćanju ne postoji razlika između sluge i služenog; ipak, razlika postoji u višem, duhovnom smislu.

U materijalnom shvaćanju života, kad osoba svojim postupcima nastoji zadovoljiti osjetila, doživljava bijedu, ali u apsolutnom svijetu, kad služi s čistom predanošću, nema bijede. Bhakta svjestan Kṛṣṇe ni za čim ne jadikuje niti žudi. Budući da je Bog potpun, živo biće koje služi Boga u svjesnosti Kṛṣṇe također postaje potpuno u sebi. Ono je kao rijeka pročišćena od sve prljavštine. Čisti bhakta ne misli ni na što drugo osim na Kṛṣṇu i zato je prirodno uvijek radostan. Ne žali za materijalnim gubitkom niti želi nešto dobiti, jer se osjeća potpunim u služenju Gospodina. Ne želi materijalno uživanje, jer zna da je svako živo biće odvojeni djelić Svevišnjeg Gospodina i stoga je vječno sluga. U materijalnom svijetu ne smatra neka bića višim, a neka nižim; viši i niži položaji su prolazni i bhakta nema nikakve veze s prolaznim pojavama i nestancima. Za njega kamen i zlato imaju jednaku vrijednost. To je razina brahma-bhūta i čisti je bhakta vrlo lako dostiže. Na toj razini postojanja pomisao na stapanje s Vrhovnim Brahmanom i uništavanje vlastite osobnosti izgleda paklena, pomisao na odlazak u rajsko kraljevstvo čini se poput utvare, a osjetila nalikuju slomljenim zubima otrovne zmije. Kao što se ne trebamo plašiti zmije slomljenih zuba, tako se ne trebamo plašiti ovladanih osjetila. Za osobu pod utjecajem materije svijet je pun bijede, ali za bhaktu je čitav svijet jednako dobar kao Vaikuṇṭha, duhovno nebo. Za bhaktu najviša osoba u ovom svemiru nije značajnija od mrava. Ta se razina može dostići milošću Gospodina Caitanye, koji je u ovom dobu propovijedao čisto predano služenje.

SMISAO: Svevišnja Božanska Osoba Kṛṣṇa i Njegove potpune ekspanzije ne mogu se shvatiti umnom spekulacijom. Osobe koje nisu bhakte ne mogu ih shvatiti. Ako netko želi shvatiti Svevišnju Božansku Osobu, mora se posvetiti čistom predanom služenju pod vodstvom čistog bhakte. Inače će istina o Svevišnjoj Božanskoj Osobi uvijek ostati skrivena. Kao što je bilo rečeno u dvadeset petom stihu sedmoga poglavlja – nāhaṁ prakāśaḥ sarvasya: Bog se ne otkriva svakome. Nitko ne može shvatiti Boga samom učenošću ili umnom spekulacijom. Samo onaj tko postupa svjesno Kṛṣṇe i predano služi može shvatiti tko je Kṛṣṇa. Sveučilišne diplome ne mogu mu pomoći.

Onaj tko je potpuno upućen u nauk o Kṛṣṇi postaje dostojan ulaska u duhovno carstvo, Kṛṣṇino prebivalište. Postati Brahman ne znači izgubiti svoju osobnost. Predano služenje postoji i sve dok postoji predano služenje, moraju postojati Bog, bhakta i proces predanog služenja. Takvo se znanje nikada ne gubi, čak ni nakon oslobođenja. Oslobođenje podrazumijeva oslobađanje od materijalnog shvaćanja života. U duhovnom životu postoji ista razlika, ista osobnost, ali u čistoj svjesnosti Kṛṣṇe. Ne bismo trebali pogrešno misliti da riječ viśate, „ulazi u Mene", podržava monističku teoriju prema kojoj se živo biće stapa s neosobnim Brahmanom. Ne. Viśate znači da kao osoba može ući u prebivalište Svevišnjeg Gospodina kako bi se družila s Njim i služila Ga. Na primjer, zelena ptica ulazi u krošnju zelenog drveta ne da bi se stopila s drvetom, već da bi uživala u plodovima drveta. Impersonalisti obično navode primjer rijeke koja se ulijeva u ocean i stapa s njim. To može biti izvor sreće za impersonaliste, ali personalisti zadržavaju svoju osobnost poput vodene životinje u oceanu. Ako zaronimo duboko u ocean, naći ćemo mnogo živih bića. Nije dovoljno upoznati samo površinu oceana; moramo imati potpuno znanje o vodenim bićima koja žive u dubinama oceana.

Zahvaljujući čistom predanom služenju, bhakta može istinski shvatiti transcendentalne odlike i obilja Svevišnjeg Gospodina. U jedanaestom poglavlju bilo je rečeno da se ona mogu shvatiti samo predanim služenjem. To je ovdje potvrđeno; predanim služenjem osoba može shvatiti Svevišnjega Gospodina i ući u Njegovo carstvo.

Nakon što dostigne brahma-bhūta razinu oslobođenja od materijalnih shvaćanja, počinje predano služiti slušajući o Gospodinu. Slušajući o Svevišnjoj Božanskoj Osobi, samim tim dostiže brahma-bhūta razinu postojanja i oslobađa se materijalnih nečistoća – pohlepe i požude za osjetilnim uživanjem. S iščezavanjem požude i želje iz srca bhakta postaje sve više privržen služenju Gospodina. Zahvaljujući takvoj privrženosti biva oslobođen materijalnih nečistoća. U tom stanju života može shvatiti Svevišnjega Gospodina. To je također izjava Śrīmad-Bhāgavatama. Nakon oslobođenja, proces se transcendentalnoga služenja, bhakti, nastavlja. Vedānta-sūtra (4.1.12) to potvrđuje: ā-prāyaṇāt tatrāpi hi dṛṣṭam. To znači da se nakon oslobođenja proces predanog služenja nastavlja. U Śrīmad-Bhāgavatamu pravo je oslobođenje živoga bića, utemeljeno na predanosti, definirano kao ponovno stjecanje vlastitog identiteta, vlastitoga prirodnog položaja. Taj je prirodni položaj već bio objašnjen: svako je živo biće odvojeni djelić Svevišnjega Gospodina. Zato je njegov prirodni položaj služenje. Nakon oslobođenja, to služenje nikada ne prestaje. Pravo oslobođenje je oslobođenje od pogrešnih životnih shvaćanja.

SMISAO: Riječ mad-vyapāśrayaḥ znači pod zaštitom Svevišnjeg Gospodina. Da bi se oslobodio materijalnih nečistoća, čisti bhakta djeluje po uputama Svevišnjeg Gospodina ili Njegova predstavnika, duhovnog učitelja. Za čistog bhaktu ne postoji vremensko ograničenje. On je uvijek, dvadeset četiri sata na dan, potpuno zaokupljen djelatnostima koje vrši po naredbi Svevišnjega Gospodina. Gospodin je vrlo ljubazan prema bhakti koji tako djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe. Unatoč svim poteškoćama, on na kraju biva uzdignut u transcendentalno prebivalište, Kṛṣṇaloku. Osiguran mu je odlazak tamo; u to nema sumnje. U tom vrhovnom prebivalištu nema promjene; sve je vječno, neuništivo i puno znanja.

SMISAO: Kad osoba djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe, ne djeluje kao gospodar svijeta. Treba djelovati po naredbi Svevišnjega Gospodina, kao sluga. Sluga nema neovisnost. On djeluje samo po naredbi gospodara. Na slugu koji djeluje za vrhovnog gospodara ne utječu gubitak i dobitak. On jednostavno vjerno obavlja svoju dužnost u skladu s Gospodinovom naredbom. Netko može prigovoriti da je Arjuna postupio po Kṛṣṇinoj osobnoj naredbi, ali kad Kṛṣṇa nije nazočan kako onda trebamo postupiti? Ako netko djeluje po uputama koje je Kṛṣṇa dao u ovoj knjizi, ili pod vodstvom Kṛṣṇina predstavnika, rezultat će biti isti. U ovom je stihu veoma značajna riječ mat-paraḥ. Ona pokazuje da bhakta nema ni jedan cilj u životu osim djelovanja u svjesnosti Kṛṣṇe, samo za zadovoljstvo Kṛṣṇe. Dok djeluje na taj način, treba misliti samo na Kṛṣṇu. „Kṛṣṇa mi je povjerio ovu dužnost." Djelujući na taj način prirodno mora misliti na Kṛṣṇu. To je savršena svjesnost Kṛṣṇe. Međutim kad učini nešto hirovito, rezultat ne bi trebao ponuditi Svevišnjem Gospodinu. Takva vrsta dužnosti nije predano služenje u svjesnosti Kṛṣṇe. Trebamo djelovati po Kṛṣṇinoj naredbi. To je veoma važno. Kṛṣṇina se naredba prenosi učeničkim naslijeđem i prima od vjerodostojna duhovnog učitelja. Stoga naredbu duhovnog učitelja trebamo prihvatiti kao glavnu dužnost u životu. Ako netko nađe vjerodostojna duhovnog učitelja i djeluje po njegovoj naredbi, sigurno će dostići savršenstvo života u svjesnosti Kṛṣṇe.

SMISAO: Osoba potpuno svjesna Kṛṣṇe ne brine se previše o obavljanju dužnosti svoga postojanja. Budalasti ljudi ne mogu shvatiti tu veliku slobodu od sve tjeskobe. Onome tko djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe Gospodin Kṛṣṇa postaje najprisniji prijatelj. On uvijek brine o udobnosti Svoga prijatelja i daje se Svome prijatelju, koji tako odano, dvadeset četiri sata na dan, djeluje za Gospodinovo zadovoljstvo. Stoga nitko ne bi trebao biti obmanut lažnim egom tjelesnog shvaćanja života. Osoba ne bi trebala pogrešno misliti da ne ovisi o zakonima materijalne prirode ili da može djelovati slobodno. Ona se već nalazi pod strogim materijalnim zakonima. Ali čim djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe, postaje slobodna, oslobođena materijalnih nedaća. Trebamo primijetiti da onaj tko nije aktivan u svjesnosti Kṛṣṇe biva izgubljen u materijalnom vrtlogu, u oceanu rođenja i smrti. Nijedna uvjetovana duša ne zna kako treba postupati. No osoba koja djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe može slobodno djelovati jer je Kṛṣṇa potiče iznutra, a duhovni učitelj to potvrđuje.

SMISAO: Arjuna je bio vojnik, rođen s prirodom kṣatriye. Stoga je njegova prirodna dužnost bila da se bori. Međutim, zbog lažnoga ega, bojao se da će ubijanjem svoga učitelja, djeda i prijatelja uzrokovati grešne posljedice. Ustvari, smatrao se gospodarem svojih djela, kao da on određuje dobre ili loše rezultate takva djelovanja. Zaboravio je da je Svevišnji, Božanska Osoba, bio nazočan i nalagao mu da se bori. To je zaboravnost uvjetovane duše. Svevišnja Božanska Osoba poučava nas što je dobro, a što loše. Da bismo dostigli savršenstvo života trebamo jednostavno djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe. Nitko ne zna svoju sudbinu, ali Svevišnji Gospodin zna sudbinu svih živih bića. Stoga je najbolje prihvatiti uputu Svevišnje Božanske Osobe ili naredbu duhovnog učitelja, Božjeg predstavnika. Trebamo bez dvojbe izvršiti naredbu Svevišnje Božanske Osobe – tako ćemo biti sigurni u svim okolnostima.

SMISAO: Ako netko odbije izvršiti naredbu Svevišnjeg Gospodina, bit će prisiljen da djeluje pod utjecajem guṇa u kojima se nalazi. Svatko je opčinjen određenim guṇama prirode i djeluje na taj način. Ali onaj tko dobrovoljno djeluje po naredbi Svevišnjega Gospodina postaje slavan.

SMISAO: Arjuna nije bio vrhovni poznavatelj i njegova odluka da se bori ili ne bori temeljila se na njegovu ograničenom rasuđivanju. Gospodin Kṛṣṇa je objasnio da živo biće nije sve u svemu. Svevišnja Božanska Osoba, On sam, Kṛṣṇa, kao lokalizirana Nad-duša prebiva u srcu živoga bića i usmjerava ga. Nakon što promijeni tijelo živo biće zaboravlja svoja prošla djela, ali Nad-duša, kao poznavatelj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ostaje svjedok svih njegovih djelatnosti. Stoga svim djelatnostima živih bića upravlja Nad-duša. Živo biće dobiva ono što zaslužuje i biva nošeno materijalnim tijelom, stvorenim u materijalnoj energiji po naredbi Nad-duše. Čim se nađe u određenoj vrsti tijela, mora djelovati pod utjecajem tog tjelesnog stanja. Osoba u brzom autu vozi brže od osobe u sporijem autu, iako vozači, živa bića, mogu biti ista. Slično tome, po naredbi Vrhovne Duše materijalna priroda oblikuje određenu vrstu tijela za određenu vrstu živoga bića tako da ono može djelovati u skladu sa svojim prošlim željama. Živo biće nije neovisno. Ne bi trebalo misliti da ne ovisi o Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Uvijek je pod upravom Gospodina. Zato se mora predati i to je poruka sljedećeg stiha.

SMISAO: Živo se biće treba predati Svevišnjoj Božanskoj Osobi, koja se nalazi u svačijem srcu, i to će ga osloboditi svih vrsta bijeda materijalnog postojanja. Takvim će predavanjem ne samo u ovom životu biti oslobođeno svih bijeda, već će na kraju dostići Vrhovnog Boga. Transcendentalni je svijet opisan u vedskoj književnosti (Ṛg Veda 1.22.20) kao tad viṣṇoḥ paramaṁ padam. Budući da je cijela kreacija Božje carstvo, sve je materijalno ustvari duhovno, ali paramaṁ padam se posebno odnosi na vječno prebivalište, koje se naziva duhovno nebo ili Vaikuṇṭha.

U petnaestom je poglavlju bilo rečeno – sarvasya cāhaṁ hṛdi sanniviṣṭaḥ: Gospodin se nalazi u svačijem srcu. Tako ova preporuka da se trebamo predati Nad-duši u srcu znači da se trebamo predati Svevišnjoj Božanskoj Osobi, Kṛṣṇi. Arjuna je već prihvatio Kṛṣṇu kao Svevišnjeg. U desetom poglavlju prihvatio Ga je kao paraṁ brahmu paraṁ dhāmu. Arjuna je prihvatio Kṛṣṇu kao Svevišnju Božansku Osobu i vrhovno prebivalište svih bića ne samo na temelju osobnog iskustva, već i na temelju svjedočanstva velikih autoriteta kao što su Nārada, Asita, Devala i Vyāsa.

SMISAO: Gospodin je već objasnio Arjuni znanje o brahma-bhūti. Osoba na razini brahma-bhūta je radosna; nikada ne jadikuje, niti za ičim žudi. To je rezultat povjerljivog znanja. Kṛṣṇa otkriva i znanje o Nad-duši. To je također znanje o Brahmanu, ali je više.

Ovdje riječi yathecchasi tathā kuru – „postupi po svojoj volji" – pokazuju da se Bog ne miješa u malu neovisnost živoga bića. Gospodin je u Bhagavad-gīti potpuno objasnio kako se osoba može uzdignuti na viši životni položaj. Najbolji savjet dan Arjuni jest da se preda Nad-duši koja se nalazi u njegovom srcu. Na temelju pravilnog rasuđivanja živo biće treba pristati da djeluje po naredbi Nad-duše. To će mu pomoći da se zauvijek utemelji u svjesnosti Kṛṣṇe, najvišoj razini savršenstva ljudskoga života. Božanska Osoba neposredno naređuje Arjuni da se bori. Predavanje Svevišnjoj Božanskoj Osobi u najboljem je interesu živoga bića. Nije u interesu Svevišnjeg. Prije predavanja osoba može slobodno razmisliti o tome, koliko god joj to inteligencija dopušta. To je najbolji način prihvaćanja uputa Svevišnje Božanske Osobe. Takve upute daje i duhovni učitelj, Kṛṣṇin vjerodostojni predstavnik.

SMISAO: Gospodin je prenio Arjuni povjerljivo znanje (znanje o Apsolutu, Brahmanu) i još povjerljivije znanje (znanje o Nad-duši u svačijem srcu), a sada mu prenosi najpovjerljiviji dio znanja: „Predaj se Svevišnjoj Božanskoj Osobi". Na kraju devetoga poglavlja rekao je – man-manāḥ: „Uvijek misli na Mene". Ovdje ponavlja istu uputu kako bi naglasio bit učenja Bhagavad-gīte. Tu bit ne može shvatiti običan čovjek, već onaj tko je veoma drag Kṛṣṇi, Kṛṣṇin čisti bhakta. To je najvažnija uputa svih vedskih spisa. Ono što Kṛṣṇa kaže u vezi s tim najvažniji je dio znanja, koji treba slijediti ne samo Arjuna, već i sva živa bića.

SMISAO: Trebamo postati Kṛṣṇin čisti bhakta i uvijek misliti na Njega i djelovati za Njega. To je najpovjerljiviji dio znanja. Ne bismo trebali postati službeni meditant. Život treba biti oblikovan na takav način da uvijek imamo priliku za mišljenje na Kṛṣṇu. Trebamo uvijek djelovati na takav način da sve naše svakidašnje djelatnosti budu povezane s Kṛṣṇom. Trebamo urediti svoj život na takav način da od dvadeset četiri sata na dan ne možemo ni trenutak provesti bez mišljenja na Kṛṣṇu. Gospodin obećava da će se onaj tko je utemeljen u takvoj čistoj svjesnosti Kṛṣṇe sigurno vratiti u Kṛṣṇino prebivalište, u kojem će se družiti s Kṛṣṇom, licem u lice. Arjuni je bio prenesen ovaj najpovjerljiviji dio znanja, jer je Kṛṣṇin veoma dragi prijatelj. Onaj tko slijedi Arjunin put može postati Kṛṣṇin dragi prijatelj i dostići isto savršenstvo kao Arjuna.

Ove riječi naglašavaju da um trebamo usredotočiti na Kṛṣṇu – na dvoruki oblik s flautom, na plavoputog dječaka predivna lica, s paunovim perom u kosi. Kṛṣṇa je opisan u Brahma-saṁhiti i drugim spisima. Trebamo usredotočiti um na taj izvorni oblik Boga, Kṛṣṇu. Ne trebamo skretati pozornost čak ni na Gospodinove druge oblike. Gospodin ima mnogo oblika kao što su Viṣṇu, Nārāyaṇa, Rāma, Varāha i drugi, ali bhakta treba usredotočiti um na oblik koji je bio prisutan pred Arjunom. Usredotočenost uma na Kṛṣṇin oblik predstavlja najpovjerljiviji dio znanja. To je znanje bilo otkriveno Arjuni, jer je Kṛṣṇin najdraži prijatelj.

SMISAO: Gospodin je opisao različite vrste znanja i procesa religije – znanje o Vrhovnom Brahmanu, znanje o Nad-duši, znanje o različitim vrstama duhovnih redova i staleža društva, znanje o redu odricanja, znanje o nevezanosti, znanje o vladanju umom i osjetilima, meditaciji itd. Na toliko mnogo načina opisao je različite vrste religije. Sada, sažeto izlažući Bhagavad-gītu, Gospodin kaže Arjuni da treba ostaviti sve vrste procesa koje mu je objasnio; jednostavno se treba predati Kṛṣṇi. To će ga predavanje spasiti od svih vrsta grešnih posljedica, jer Gospodin osobno obećava da će ga zaštititi.

U osmom je poglavlju bilo rečeno da se samo onaj tko se oslobodio svih grešnih posljedica može posvetiti obožavanju Gospodina Kṛṣṇe. Netko može misliti da ne može prihvatiti proces predavanja sve dok se ne oslobodi svih grešnih posljedica. U odgovoru na takve sumnje u ovom je stihu rečeno da čak i onaj tko nije oslobođen svih grešnih posljedica samim procesom predavanja Śrī Kṛṣṇi biva oslobođen. Ne treba ulagati veliki napor da bi se oslobodio grešnih posljedica. Treba bez oklijevanja prihvatiti Kṛṣṇu kao vrhovnog spasitelja svih živih bića i predati Mu se s vjerom i ljubavlju.

Proces predavanja Kṛṣṇi opisan je u Hari-bhakti-vilāsi (11.676):

Prema procesu bhakti, trebamo prihvatiti samo religijska načela koja vode k predanom služenju Gospodina. Čovjek se može baviti određenim zanimanjem u skladu sa svojim položajem u društvenom poretku, ali ako obavljanjem svoje dužnosti ne dođe do svjesnosti Kṛṣṇe, sve su njegove djelatnosti uzaludne. Treba izbjegavati sve što ne vodi do savršene razine svjesnosti Kṛṣṇe, siguran da će ga Kṛṣṇa u svim okolnostima zaštititi od svih poteškoća. Ne treba razmišljati o tome kako će održati tijelo i dušu zajedno. Kṛṣṇa će se za to pobrinuti. Treba uvijek misliti da je bespomoćan i da je Kṛṣṇa jedini temelj njegova napretka u životu. Čim se ozbiljno posveti predanom služenju Gospodina i postane potpuno svjestan Kṛṣṇe, oslobađa se svih nečistoća materijalne prirode. Postoje razni religijski procesi i procesi pročišćenja njegovanjem znanja, meditacijom u sustavu mistične yoge itd., ali ako se predamo Kṛṣṇi, ne moramo slijediti toliko mnogo procesa. To jednostavno predavanje Kṛṣṇi spasit će nas od nepotrebnoga gubljenja vremena. Tako možemo odmah ostvariti sav napredak i osloboditi se svih grešnih posljedica.

Trebamo osjećati privlačnost prema Kṛṣṇinu predivnom liku. Njegovo je ime Kṛṣṇa, jer sve privlači. Onaj tko razvije privlačnost prema predivnom svemoćnom liku Kṛṣṇe je sretan. Postoje različite vrste transcendentalista – neke privlači neosobni Brahman, neke privlači oblik Nad-duše, ali najsavršeniji transcendentalist je onaj tko osjeća privlačnost prema osobnom obliku Svevišnje Božanske Osobe i, iznad svega, onaj tko osjeća privlačnost prema samom Kṛṣṇi, Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Drugim riječima, predano služenje Kṛṣṇe u potpunoj svjesnosti najpovjerljiviji je dio znanja i bit Bhagavad-gīte. Karma-yogīji, empirijski filozofi, mistici i bhakte nazivaju se transcendentalistima, ali čisti je bhakta najbolji od svih. Riječi koje su ovdje upotrijebljene, mā śucaḥ, „ne boj se, ne oklijevaj, ne brini se", veoma su značajne. Osoba može biti zbunjena, pitajući se kako može ostaviti sve vrste religije i jednostavno se predati Kṛṣṇi, ali takva je zabrinutost nepotrebna.

SMISAO: Osobama koje nikada nisu vršile strogosti religijskih procesa, koje nikada nisu pokušale predano služiti u svjesnosti Kṛṣṇe, koje nikada nisu služile čistoga bhaktu i posebno onima koje misle da je Kṛṣṇa samo povijesna osoba ili koje zavide Kṛṣṇinoj veličini, ne bismo trebali objašnjavati ovaj najpovjerljiviji dio znanja. Međutim, katkada možemo vidjeti da čak i demonske osobe koje zavide Kṛṣṇi, obožavajući Kṛṣṇu na drukčiji način, objašnjavaju Bhagavad-gītu na drugačiji način kako bi na tome zaradile. Ali onaj tko iskreno želi shvatiti Kṛṣṇu mora izbjegavati takva tumačenja Bhagavad-gīte. Ustvari, smisao Bhagavad-gīte ne mogu shvatiti putene osobe. Čak i ako netko nije puten, već strogo slijedi pravila propisana u vedskim spisima, ako nije bhakta ne može shvatiti Kṛṣṇu. Čak i ako se predstavlja kao Kṛṣṇin bhakta, ali ne postupa svjesno Kṛṣṇe, ne može shvatiti Kṛṣṇu. Ima mnogo osoba koje zavide Kṛṣṇi, jer je u Bhagavad-gīti objasnio da je Svevišnji i da ništa nije više od Njega ili jednako Njemu. Mnogi zavide Kṛṣṇi. Takvim osobama ne trebamo govoriti o Bhagavad-gīti, jer je ne mogu shvatiti. Osobe koje nemaju vjeru ne mogu shvatiti Bhagavad-gītu i Kṛṣṇu. Ako ne shvate Kṛṣṇu na temelju autoriteta čistoga bhakte, ne bi trebale pokušavati tumačiti Bhagavad-gītu.

SMISAO: Obično se savjetuje da o Bhagavad-gīti govorimo isključivo u društvu bhakta, jer oni koji nisu bhakte nikada neće shvatiti niti Kṛṣṇu niti Bhagavad-gītu. Oni koji ne prihvaćaju Kṛṣṇu takvoga kakav jest i Bhagavad-gītu takvu kakva jest, ne bi trebali pokušavati hirovito objašnjavati Bhagavad-gītu i time činiti uvrede. Bhagavad-gītu trebamo objašnjavati osobama koje su spremne prihvatiti Kṛṣṇu kao Svevišnju Božansku Osobu. Ona je namijenjena samo bhaktama, a ne filozofskim spekulantima. Međutim, onaj tko iskreno pokušava predstaviti Bhagavad-gītu takvu kakva jest napredovat će u predanom služenju i dostići razinu čiste predanosti. Zahvaljujući takvoj čistoj predanosti, sigurno će se vratiti kući, Bogu.

SMISAO: U šezdeset sedmom stihu ovoga poglavlja Gospodin je izričito zabranio da se Bhagavad-gītā objašnjava onima koji zavide Gospodinu. Drugim riječima, Bhagavad-gītā je namijenjena samo bhaktama. Ali ponekad Gospodinov bhakta drži javno predavanje i na tom se predavanju ne očekuje da su svi prisutni bhakte. Zašto takve osobe drže javno predavanje? Ovdje je objašnjeno da ima mnogo ljudi koji ne zavide Kṛṣṇi, iako nisu bhakte. Takvi ljudi vjeruju da je Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba. Ako čuju od vjerodostojnog bhakte o Gospodinu, odmah se oslobađaju svih grešnih posljedica i nakon toga dostižu planetarni sustav u kojem žive pobožna bića. Jednostavno zahvaljujući slušanju Bhagavad-gīte čak i oni koji ne pokušavaju postati čisti bhakte dostižu rezultat pobožnih djelatnosti. Tako Gospodinov čisti bhakta pruža svakome priliku da se oslobodi svih grešnih posljedica i postane Gospodinov bhakta.

Pobožne osobe, oslobođene grešnih posljedica, obično veoma lako prihvaćaju svjesnost Kṛṣṇe. Riječ puṇya-karmaṇām ovdje je veoma značajna. Ona se odnosi na izvođenje velikih žrtvovanja opisanih u vedskoj književnosti, kao što je aśvamedha-yajña. Oni koji pravilno predano služe, ali nisu čisti, mogu dostići planetarni sustav zvijezde Sjevernjače, tj. Dhruvaloke, kojim vlada Dhruva Mahārāja. On je Gospodinov veliki bhakta i ima poseban planet, koji se zove zvijezda Sjevernjača.

SMISAO: Gospodin je postupao kao Arjunin duhovni učitelj. Zato je Njegova dužnost bila upitati Arjunu je li pravilno shvatio Bhagavad-gītu. Ako nije, Gospodin je bio spreman ponovno objasniti bilo koji dio ili cijelu Bhagavad-gītu, ako je potrebno. Ustvari, onaj tko čuje Bhagavad-gītu od vjerodostojnog duhovnog učitelja kao što je Kṛṣṇa ili Njegov predstavnik uvidjet će da je svo njegovo neznanje raspršeno. Bhagavad-gītā nije obična knjiga, djelo pjesnika ili romanopisca; izgovorila ju je Svevišnja Božanska Osoba. Onaj tko ima sreću da čuje ovo učenje od Kṛṣṇe ili Njegova vjerodostojnog duhovnog predstavnika sigurno će biti oslobođen i izaći iz tame neznanja.

SMISAO: Živo biće, koje predstavlja Arjuna, u svom prirodnom položaju mora izvršavati naredbe Svevišnjega Gospodina. Ono je stvoreno za samoovladanost. Śrī Caitanya Mahāprabhu je rekao da je živo biće u svom pravom položaju vječni sluga Svevišnjega Gospodina. Kad zaboravi to načelo biva uvjetovano materijalnom prirodom, ali služenjem Svevišnjeg Gospodina postaje oslobođeni sluga Boga. Živo je biće u svom prirodnom položaju sluga; mora služiti ili iluzornu māyu ili Svevišnjeg Gospodina. Ako služi Svevišnjega Gospodina, utemeljeno je u svom prirodnom položaju, ali ako želi služiti iluzornu vanjsku energiju, sigurno će biti zarobljeno. Pod utjecajem iluzije živo biće služi u materijalnom svijetu. Premda je vezano svojom požudom i željama, smatra sebe gospodarem svijeta. To se naziva iluzijom. Kad postane oslobođeno, njegova iluzija biva raspršena i ono se dobrovoljno predaje Svevišnjem, djelujući u skladu s Njegovim željama. Posljednja iluzija, posljednja zamka koju māyā postavlja živom biću je zamisao da je Bog. Živo biće misli da više nije uvjetovana duša, već Bog. Toliko je neinteligentno da ne misli: „Ako sam Bog, kako onda mogu sumnjati?" O tome ne razmišlja. To je posljednja zamka iluzije. Ustvari, osloboditi se iluzorne energije znači shvatiti Kṛṣṇu, Svevišnju Božansku Osobu, i postupati po Njegovoj naredbi.

U ovom je stihu veoma značajna riječ moha. Moha se odnosi na ono što je suprotno znanju. Pravo je znanje shvaćanje da je svako živo biće Gospodinov vječni sluga, ali umjesto da smatra sebe vječnim slugom Gospodina, živo biće misli da nije sluga, već gospodar materijalnog svijeta, jer želi vladati materijalnom prirodom. To je njegova iluzija. Ta se iluzija može nadići milošću Gospodina ili čistog bhakte. Kada iluzija nestane, osoba pristaje djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe.

Biti svjestan Kṛṣṇe znači djelovati po Kṛṣṇinoj naredbi. Uvjetovana duša, opčinjena vanjskom materijalnom energijom, ne zna da je Svevišnji Gospodin gospodar koji je pun znanja i vlasnik svega. Gospodin može dati Svojim bhaktama sve što poželi; prijatelj je svakog živog bića i osobito je naklonjen Svome bhakti. On je upravitelj materijalne prirode i svih živih bića. Također je upravitelj neiscrpnog vremena i posjeduje sva obilja i sve moći. Svevišnja Božanska Osoba može dati bhakti čak i samu Sebe. Osoba koja ne poznaje Gospodina opčinjena je iluzijom. Takva osoba ne postaje bhakta, već sluga māye. Međutim, kad je čuo Bhagavad-gītu od Svevišnje Božanske Osobe, Arjuna se oslobodio sve iluzije. Shvatio je da Kṛṣṇa nije samo njegov prijatelj, već Svevišnja Božanska Osoba. Tako je istinski shvatio Kṛṣṇu. Proučavati Bhagavad-gītu znači istinski shvatiti Kṛṣṇu. Onaj tko posjeduje potpuno znanje prirodno se predaje Kṛṣṇi. Kada je Arjuna shvatio da je Kṛṣṇin plan bio smanjivanje nepotrebnog porasta stanovništva, pristao je da se bori po Kṛṣṇinoj želji. Ponovno je uzeo svoje oružje – luk i strijele – kako bi se borio po naredbi Svevišnje Božanske Osobe.

SMISAO: Na početku Bhagavad-gīte, Dhṛtarāṣṭra je upitao svoga tajnika Sañjayu: „Što se zbilo na bojnom polju Kurukṣetre?" Čitavo je učenje bilo preneseno u srce Sañjaye milošću njegova duhovnog učitelja Vyāse. Tako je Sañjaya objasnio zbivanja na bojnom polju. Razgovor je bio zadivljujući, jer se tako važan razgovor između dvije velike duše nikada ranije nije vodio niti će se ikada ponovno voditi. Bio je zadivljujući, jer je Svevišnja Božanska Osoba govorila o Sebi i Svojim energijama živom biću, Arjuni, velikom Gospodinovom bhakti. Ako pokušamo shvatiti Kṛṣṇu slijedeći Arjunine stope, bit ćemo sretni i uspješni u životu. Sañjaya je to spoznao i zato je prenio razgovor Dhṛtarāṣṭri. Sada je zaključeno da gdje god su prisutni Kṛṣṇa i Arjuna, prisutna je pobjeda.

SMISAO: Vyāsa je bio Sañjayin duhovni učitelj i Sañjaya potvrđuje da je Vyāsinom milošću mogao shvatiti Svevišnju Božansku Osobu. To znači da Kṛṣṇu ne možemo shvatiti neposredno, već preko duhovnog učitelja. Duhovni je učitelj prozirni posrednik, iako je istina da je iskustvo ipak neposredno. To je tajna učeničkog naslijeđa. Kad je duhovni učitelj vjerodostojan, možemo izravno čuti Bhagavad-gītu, kao što ju je čuo Arjuna. U svijetu ima mnogo mistika i yogīja, ali Kṛṣṇa je gospodar svih sustava yoge. Kṛṣṇina je uputa jasno izložena u Bhagavad-gīti – predaj se Kṛṣṇi. Onaj tko to učini najviši je yogī. To je potvrđeno u posljednjem stihu šestoga poglavlja. Yoginām api sarveṣām.

Nārada je Kṛṣṇin izravni učenik i duhovni učitelj Vyāse. Zato je Vyāsa vjerodostojan kao i Arjuna, jer pripada učeničkom naslijeđu, a Sañjaya je Vyāsin izravan učenik. Vyāsinom milošću, Sañjayina su osjetila bila pročišćena i tako je mogao izravno vidjeti i čuti Kṛṣṇu. Osoba koja neposredno sluša Kṛṣṇu može shvatiti ovo povjerljivo znanje. Ako ne prihvati učeničko naslijeđe, ne može čuti Kṛṣṇu. Zato je njezino znanje uvijek nesavršeno, bar što se tiče shvaćanja Bhagavad-gīte.

U Bhagavad-gīti su objašnjeni svi sustavi yoge – karma-yoga, jñāna-yoga i bhakti-yoga. Kṛṣṇa je gospodar sveg misticizma. Međutim, trebamo shvatiti da je Arjuna imao sreću da shvati Kṛṣṇu neposredno i tako je Sañjaya, Vyāsinom milošću, također mogao neposredno čuti Kṛṣṇu. Ustvari, ne postoji razlika između neposrednog slušanja Kṛṣṇe i neposrednog slušanja o Kṛṣṇi od vjerodostojnog duhovnog učitelja kao što je Vyāsa. Duhovni je učitelj predstavnik Vyāsadeve. Zato prema vedskom sustavu, na rođendan duhovnog učitelja učenici održavaju svečanost zvanu Vyāsa-pūjā.

SMISAO: Znanje izloženo u Bhagavad-gīti tako je transcendentalno da onaj tko se upozna s razgovorima Arjune i Kṛṣṇe postaje pobožan i ne može zaboraviti takve razgovore. To je transcendentalna priroda duhovnog života. Drugim riječima, osoba koja čuje Gītu iz pravoga izvora, od samoga Kṛṣṇe, dostiže potpunu svjesnost Kṛṣṇe. Zahvaljujući svjesnosti Kṛṣṇe postaje sve više prosvijetljena i uživa u životu s ushićenjem, ne samo neko vrijeme, već u svakom trenutku.

SMISAO: Izgleda da je Sañjaya, Vyāsinom milošću, mogao vidjeti kozmički oblik koji je Kṛṣṇa pokazao Arjuni. Naravno, rečeno je da Gospodin Kṛṣṇa nikada ranije nije pokazao takav oblik. Pokazao ga je samo Arjuni, ali kada je to učinio, neki su ga veliki bhakte vidjeli. Vyāsa je bio jedan od njih. On je jedan od Gospodinovih velikih bhakta i smatra se Kṛṣṇinom moćnom inkarnacijom. Vyāsa je to razotkrio svom učeniku Sañjayi, koji se sjećao Kṛṣṇina zadivljujućeg oblika prikazanog Arjuni iznova i iznova uživajući u njemu.

SMISAO: Bhagavad-gītā je počela s Dhṛtarāṣṭrinim pitanjem. On se nadao da će njegovi sinovi, uz pomoć velikih ratnika kao što su Bhīṣma, Droṇa i Karṇa, pobijediti. Nadao se da će pobjeda biti na njihovoj strani. Ali nakon što je opisao bojno polje, Sañjaya je rekao kralju: „Ti razmišljaš o pobjedi, ali po mom mišljenju, gdje god su prisutni Kṛṣṇa i Arjuna, tu je prisutna sva sreća." Tako je otvoreno izjavio da Dhṛtarāṣṭra ne može očekivati pobjedu svojih sinova. Pobjeda je zacijelo očekivala Arjunu, jer je Kṛṣṇa bio na Arjuninoj strani. Prihvativši mjesto vozača Arjuninih bojnih kola, Kṛṣṇa je pokazao još jedno obilje. Kṛṣṇa posjeduje sva obilja i jedno je od njih odricanje. Ima mnogo primjera takva odricanja, jer Kṛṣṇa je gospodar odricanja.

Borba se ustvari vodila između Duryodhane i Yudhiṣṭhire. Arjuna se borio na strani svoga starijeg brata, Yudhiṣṭhire. Budući da su Kṛṣṇa i Arjuna bili na njegovoj strani, Yudhiṣṭhirina je pobjeda bila osigurana. Bitka je trebala odlučiti tko će vladati svijetom i Sañjaya je pretkazao da će vlast preuzeti Yudhiṣṭhira. Također je pretkazao da će Yudhiṣṭhira, nakon osvajanja pobjede u bici, sve više napredovati, jer nije bio samo pravedan i pobožan, već i strogi sljedbenik ćudoređa. Nikada u životu nije izgovorio laž.

Ima mnogo neinteligentnih osoba koje smatraju da je Bhagavad-gītā razgovor između dva prijatelja na bojnom polju. No takva knjiga ne može biti sveti spis. Neki mogu prigovoriti da je Kṛṣṇa naveo Arjunu da se bori, što je bilo nemoralno, ali stvarna je situacija bila jasno opisana: Bhagavad-gītā je najviša moralna uputa. Najviša je moralna uputa izložena u trideset četvrtom stihu devetoga poglavlja: man-manā bhava mad-bhaktaḥ. Osoba mora postati Kṛṣṇin bhakta i bit je svih religija predati se Kṛṣṇi (sarva-dharmān parityajya mām ekaṁ śaraṇaṁ vraja). Upute Bhagavad-gīte predstavljaju najviši proces religije i ćudoređa. Svi drugi procesi mogu biti pročišćavajući i mogu voditi do ovog procesa, ali posljednja je uputa Gīte posljednja riječ ćudoređa i religije: predaj se Kṛṣṇi. To je mišljenje osamnaestoga poglavlja.

Iz Bhagavad-gīte možemo shvatiti da se jastvo može spoznati i filozofskom spekulacijom i meditacijom, ali potpuno je predavanje Kṛṣṇi najviše savršenstvo. To je bit naučavanja Bhagavad-gīte. Put načela propisanih u skladu s društvenim staležima i različitim religijskim procesima može biti povjerljivi put znanja, ali iako su religijski obredi povjerljivi, meditacija i njegovanje znanja još su povjerljiviji. Najpovjerljivija je uputa predavanje Kṛṣṇi u predanom služenju, u potpunoj svjesnosti Kṛṣṇe. To je bit osamnaestoga poglavlja.

Druga je poruka Bhagavad-gīte da je krajnja istina Svevišnja Božanska Osoba, Kṛṣṇa. Apsolutna se Istina spoznaje u tri oblika: kao neosobni Brahman, kao lokalizirana Paramātmā i na kraju kao Svevišnja Božanska Osoba, Kṛṣṇa. Savršeno znanje o Apsolutnoj Istini savršeno je znanje o Kṛṣṇi. Ako netko shvati Kṛṣṇu, to razumijevanje obuhvaća sva područja znanja. Kṛṣṇa je transcendentalan, jer je uvijek utemeljen u Svojoj vječnoj unutarnjoj moći. Živa su bića očitovanja Njegove energije i dijele se na dvije vrste – vječno uvjetovana i vječno oslobođena živa bića. Takva su živa bića bezbrojna i smatraju se Kṛṣṇinim temeljnim dijelovima. Materijalna se energija očituje u obliku dvadeset četiri elementa. Kreaciju uzrokuje vječno vrijeme, a stvara je i uništava izvanjska energija. To očitovanje kozmičkoga svijeta uvijek nanovo postaje vidljivo i nevidljivo.

U Bhagavad-gīti bilo je objašnjeno pet glavnih tema: Svevišnja Božanska Osoba, materijalna priroda, živa bića, vječno vrijeme i razne vrste djelatnosti. Sve ovisi o Svevišnjoj Božanskoj Osobi, Kṛṣṇi. Sva shvaćanja Apsolutne Istine – neosobni Brahman, lokalizirana Paramātmā i bilo koje drugo transcendentalno shvaćanje – postoje unutar kategorije razumijevanja Svevišnje Božanske Osobe. Iako, površno gledano, Svevišnja Božanska Osoba, živo biće, materijalna priroda i vrijeme izgledaju različito, ništa se ne razlikuje od Svevišnjeg. Međutim, Svevišnji se uvijek razlikuje od svega. Filozofija je Gospodina Caitanye „nepojmljiva istovjetnost i različitost". Taj filozofski sustav predstavlja savršeno znanje o Apsolutnoj Istini.

Živo je biće u svom izvornom položaju čisti duh. Ono je atomska čestica Vrhovnog Duha. Zato se Gospodin Kṛṣṇa može usporediti sa Suncem, a živa bića sa sunčevim zrakama. Budući da su živa bića Kṛṣṇina granična energija, sklona su dodiru s materijalnom ili duhovnom energijom. Drugim riječima, živo se biće nalazi između dvije Gospodinove energije i ima djelomičnu neovisnost, jer pripada Njegovoj višoj energiji. Pravilnom upotrebom te neovisnosti dolazi pod Kṛṣṇino neposredno vodstvo. Tako dostiže svoje prirodno stanje u energiji koja pruža zadovoljstvo.